Barokna lutanja

Glazbeni program Dubrovačkih ljetnih igara u minulih je šest desetljeća bio jasno određen kao smotra vrhunskih izvođačkih dostignuća uglednih i vrsnih svjetskih izvođača i probranih domaćih umjetnika, a jedini imperativ bila je vrijednost i umjetnički doseg u skladu s financijskim i drugim produkcijskim mogućnostima. Nikakvo stilsko ni sadržajno usmjerenje nije bilo postavljano i nije ga trebalo smišljati ni izmišljati. Da je to ostvarivo i u novije doba, dokazano je još samo prije dvije godine, kada je dosljedno i vjerno dugogodišnjoj tradiciji glazbeni program uspješno pripremljen i ostvaren pod vodstvom Ivana Repušića, predstavnika mlađe generacije naših uspješnih i u inozemstvu angažiranih umjetnika, koji angažmane izvan domovine dobivaju na temelju umjetničkih sposobnosti.

Već lani najavljivano usmjerenje Mladena Tarbuka, novopostavljenog direktora glazbenog programa, baroknoj glazbi kao nekoj osobitoj novini, dugogodišnju publiku Igara zbunjivalo je i moglo zabrinuti, ali je bilo i nade da se najave takva očiglednog promašenog usmjerenja ipak neće ostvariti. I nisu, jer Dubrovačke ljetne igre u glazbenom dijelu nisu postale barokni festival iako je ta barokomanija označena kao okosnica ovogodišnjega programa. Napokon, što bi barokna glazba to donijela ljetnom Dubrovniku, u zemlji Hrvatskoj koja već četiri desetljeća ima barokne glazbene večeri u baroknom gradu Varaždinu. Uz to, od prije dvije godine i u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, u nebaroknoj Korčuli, zahvaljujući privatnom poduzetničkom angažmanu postoji i Korčulanski barokni festival.

Nastup Hrvatskoga baroknoga ansambla, dobitnika ovogodišnjega Orlanda

Da je ta barokomanija ozbiljnija zabluda, dokazuje pisano obraćanje Mladena Tarbuka otisnuto na početku ovogodišnje programske knjižice namijenjene svim posjetiteljima, u kojem uvodno piše dosta toga što nije točno. Citiram: „1667. je bila fatalna godina za Dubrovnik. Strašan potres, a potom i požari koji nisu prestajali danima uništili su nekoć lijepi gotički grad na kamenim obalama Jadrana. Dubrovčani su bili prisiljeni sazidati cijeli grad nanovo. Tako je nastala jedinstvena barokna urbana cjelina kojoj do danas nema usporedbe. Upravo je ta stilska jedinstvenost učinila Dubrovnik jednom od najpoželjnijih svjetskih turističkih destinacija.“

Velika trešnja 1667. doista je bila kobna za Dubrovnik. Ali grad u potresu nije nestao niti su Dubrovčani bili prisiljeni sazidati cijeli grad nanovo. Grad je obnavljan i u dijelovima i dograđivan, pa i baroknim zahvatima. Ali je ostala matrica srednjovjekovnoga grada koju i danas ima. Barokna su zdanja sazidana poslije potresa ponajprije tri crkvene građevine, nova katedrala Gospe velike, crkva sv. Vlaha i isusovački Collegium ragusinum s crkvom sv. Ignacija. No ta crkvena zdanja nisu jedinstvena barokna cjelina, a neke druge mnogo složenije i važnije jedinstvenosti učinile su Dubrovnik jednom od najpoželjnijih svjetskih turističkih destinacija. Barok sigurno ne!

Barokno obilježje očigledno je trebalo kao isprika za pjesmu zvanu barokna glazba. U tom pisanom uvodniku uz ove osporive tvrdnje nalazimo i neispunjena obećanja: „Imajući u vidu sve navedene činjenice, te poštujući stilsku čistoću same arhitektonske vizure Dubrovnika, ove godine ispunit ćemo barokne prostore dubrovačkih palača baroknom glazbom kao i njezinim refleksijama u današnje doba... Na ovaj način će nakon nekoliko stotina godina barok ponovno odjeknuti Gradom!“

Malo zamjetljivih priredbi

Glazba, pa i ona barokna koja je ipak bila samo dio ljetošnjega programa, stoga nije niti je mogla ispuniti barokne prostore dubrovačkih palača. Kako su Dubrovačke ljetne igre stare već 65 godina, barokne glazbe se u tim minulim ljetima sigurno sviralo i pjevalo, no bez posebna naglašavanja i programskog opredjeljenja pa nije barok ponovno odjekivao Gradom nakon nekoliko stotina godina!

I samo još jedna rečenica iz tog uvodnika: „Unatoč strahovitom medijskom pritisku raznih pop-kulturnih ideologija Dubrovačke ljetne igre su uspjele zadržati primat najprestižnijeg hrvatskog dramskog i glazbenog festivala.“ Čini se da su ovoljetne igre krenule smjerom koji neće uspjeti zadržati primat najprestižnijega hrvatskog glazbenog festivala.

Od baroknih sadržaja, posebnih baroknih koncerata, ostvarene su zamjetljive tek četiri priredbe. Što je moglo biti i sastavnicom glazbenoga programa bez posebnog naglašavanja baroknosti. Gostovanje Bachova orkestra lajpciškog Gewandhausa odgovaralo je glazbenim standardima koje su Igre godinama imale, ali temeljna primjedba izvrsnom muziciranju lajpciških gostiju bio je preobilan program (kao preobilna gurmanska večera) jer u ljetnu večer slušati svih šest Bachovih Brandenburških koncerata ipak je previše.

Talijanski barokni gosti, ansambl pjevača i svirača Concerto de’Cavalieri s dirigentom Marcellom Di Lisom predstavili su nedavno otkriveno djelo Allesandra Scarlattija Erminia, Tancredi, Polidoro e Pastore. Bilo je to dobro ostvarenje, s tek jedinom zamjerkom neujednačenosti solista pjevača, a Igre su propustile priliku obrazovati publiku i skrenuti pozornost da je to djelo oca Scarlattija, poznata po vokalnom opusu, za razliku od sina Domenica, kojega znamo kao majstora svirke sonatne glazbe. I valja podsjetiti na još jednu zamku barokomaniji. Barokna glazba ima svoju, posebnu publiku, koja tu glazbu osobito voli i prati smotre baroknih svečanosti. Takve publike u ljetnom Dubrovniku nema, a Igre već godinama u Dubrovnik ne privlače posebne glazbene posjetitelje, već koncerte slušaju turisti i domaća publika.

Uz talijanske goste francuski barok predstavili su Hervé Niquet i njegovi svirači i pjevačice programom u kojem je dominirala malo poznata misa Louisa Le Princea s dodacima glazbe Marc-Antoinea Charpentiera i Jean-Baptistea Lullyja.

Francuski program Ljubav nježna, ljubav okrutna s djelima Rameaua, De Montéclaira Couperina i De Blamonta izveo je besprijekorno Hrvatski barokni ansambl, u kojem je pjevom blistala Monika Cerovčec i za taj koncert dobio nagradu Orlando HRT-a.

Ostali koncerti koji su imali neku poveznicu s barokom nisu oduševili. David Gazarov i njegova jazz-svirka na Bachov predložak već je poznata i priznata i nije donijela ništa novo ni atraktivno. Moglo se bez drugoga kvazibaroknog koncerta Dubrovačkoga simfonijskog orkestra koji je prilično nezanimljivo pod vodstvom Nicole Giulianija svirao Malipierovu Vivaldianu i Casellinu Scarlattianu. Milku Kelemenu, čiji je mladenački Koncert za fagot vrsno tumačio Matija Novaković, moglo se, ako je i to odrednica glazbe na Igrama, posvetiti posebni autorski koncert, a ne vezati ga s prosječnom talijanskom epigonskom glazbom minuloga stoljeća. 

Neiskorištena Renata Pokupić

Dubrovački orkestar prošao je bolje na početku, kada je njime ravnao budimpeštanski maestro Gergely Kesselyak prateći violončelisticu Kajanu Pačko s Boccherinijevim koncertom, ali je za ljetnu večer ipak bilo odveć ambiciozno odsvirati cjelokupnu Händelovu Muziku na vodi.

Imati u programu Renatu Pokupić, jednu od vodećih hrvatskih mezzosopranistica koja nastupa u najvažnijim svjetskim opernim kućama s repertoarom koji pjeva vrlo malo izabranih umjetnica, a dati joj otpjevati dvije kratke Händelove arije te praizvesti dvije pjesme hrvatskih autora uz pratnju Dubrovačkoga gitarskog trija te od umjetnice doživjeti želju da barem dodacima publici pokaže tko je i što je samo je jedan primjer propuštenih prilika. Ni naš bas-bariton Krešimir Stražanac nije morao pjevati isti sadržaj koji je pripremio za Osor, koji je bio uz ostalo posvećen hrvatskim akademicima pa i Natku Devčiću.

Zapažena je i ove godine bila i baletna priredba, prvi put u Dubrovniku izvedena, a pripremana za baletnu sezonu Slovenskoga narodnog gledališča u Mariboru, neobarokne Opasne veze Valentine Turcu i Lea Mujića s glazbom Bacha, Händela i Vivaldija, ali i dvojice suvremenih skladatelja Karla Jenkinsa i Maxa Richtera.

Malo je bilo pamtljivih glazbenih priredbi koje su godinama resile igre. Najdojmljivije je bilo gostovanje na samu kraju, na završnoj Opernoj gala večeri sa Zagrebačkom filharmonijom i Ivom Lipanovićem, baritona Željka Lučića, jedine svjetske zvijezde na ljetošnjim 65. dubrovačkim ljetnim igrama.

I na kraju valja zapamtiti kantautorsku večer Arsena Dedića, koja nije bila u glazbenom programu već u dramskom, u dijelu Pisci na Igrama.